Povezanost lumbalne lordoze i psihosomatskih faktora

Uvod

Lumbalna lordoza predstavlja fiziološku krivinu kičmenog stuba koja omogućava optimalnu raspodjelu opterećenja i amortizaciju pokreta. Međutim, kada dođe do poremećaja mišićnog tonusa, promjena u posturalnoj kontroli i trajne neuromišićne napetosti, može se razviti hiperlordoza (pojačana krivina) ili hipolordoza (smanjena krivina). Iako se lordotične promjene tradicionalno tumače biomehanički, savremena istraživanja potvrđuju da one u velikom broju slučajeva imaju psihosomatsku podlogu, posebno kod nespecifičnih bolova u donjem dijelu leđa (Egle, Zentgraf & Hoffmann, 2016; Fritzsche & Wirsching, 2019).

Biopsihosocijalni model bola

Savremeni model razumijevanja muskuloskeletne boli, uključujući bolove u donjem dijelu leđa, temelji se na biopsihosocijalnom pristupu (Engel, 1977; Gatchel et al., 2007). Ovaj model pretpostavlja da bol nije isključivo rezultat strukturalnog oštećenja, nego interakcije bioloških, psiholoških i socijalnih faktora. U kontekstu lumbalne lordoze, to znači da su emocionalni stres, anksioznost, perfekcionizam i potisnuta ljutnja česti okidači koji održavaju mišićni tonus i dovode do funkcionalnih, a ne organskih posturalnih promjena (Fritzsche & Wirsching, 2019).

Psihofiziološka povezanost držanja i emocija

Emocije se izražavaju kroz tjelesne reakcije: svaki afekt ima svoj specifičan mišićni i posturalni obrazac (Lausberg, 2015).
Kod osoba koje hronično potiskuju afekte (posebno ljutnju, strah ili tugu), javlja se mišićna rigidnost kao način kontrole emocionalnog izraza (Reich, 1949/1972). Ovaj se obrazac naročito manifestira u lumbalnoj i abdominalnoj regiji, gdje mišići psoas major, kvadratus lumborum i paravertebralni ekstenzori reagiraju na stres pojačanom aktivnošću (Pavles, 2020).
Taj hipertonus stvara posturalnu neravnotežu i dovodi do hiperlordotične kompenzacije, a to znači da karlica ide u anteverziju, dijafragma gubi pokretljivost, te disanje postaje površno. Lausberg (2015) navodi da tjelesna postura nije samo mehanička forma već izražaj unutrašnjeg psihičkog stanja. U tom smislu, lordoza može predstavljati somatski izraz stava “moram izdržati”, odn. blagu ekstenziju tijela koja simbolizira napetost, suzdržanost i potrebu da se održi ravnoteža pod pritiskom.

Autonomna disregulacija i hronični stres

Kod dugotrajnog psihičkog stresa, autonomni živčani sistem (AŽS) ostaje u stanju hiperaktivacije simpatičkog dijela („bori se ili bježi“). To stanje dovodi do povećanog mišićnog tonusa, povišenog nivoa kortizola i smanjenja aktivnosti parasimpatičkog dijela, koji bi trebao omogućiti relaksaciju i oporavak. Mišići leđa i karlice konstantno rade u zaštitnom modu, što se izvana vidi kao pretjerana lordoza, ukočenost ili ograničenost pokreta. Ovakav obrazac zapravo je somatizirani izraz emocionalne napetosti, tj. tijelo drži ono što psiha ne može otpustiti (Egle et al., 2016).

Psihosocijalni faktori

Psihološki profili osoba s izraženom funkcionalnom lordozom i hroničnom lumbalnom boli često uključuju sljedeće:

• perfekcionizam i visoka potreba za kontrolom

• potisnuta agresija i teškoće u izražavanju ljutnje

• izbjegavanje konflikta i preuzimanje prevelike odgovornosti

• strah od neuspjeha i osjećaj nedostatka podrške

Fritzsche i Wirsching (2019) navode da su upravo ovi faktori povezani s povećanim rizikom hronifikacije bola i slabijim terapijskim ishodom ako se tretira samo somatski sloj problema.

Terapijski pristup

Integrativni pristupi kao što je fiziopsihoterapija (FPT) usmjereni su na vraćanje tjelesne i emocionalne ravnoteže.
Terapijski proces uključuje:

1. osvještavanje posturalnih i respiratornih obrazaca (prepoznavanje položaja tijela u kojem se javlja napetost);

2. regulaciju disanja i parasimpatičke aktivacije (smanjenje hipertonusa i vraćanje mobilnosti dijafragme);

3. interoceptivnu svjesnost (razvijanje sposobnosti da osoba osjeti emocije u tijelu bez automatske kontrakcije);

4. psihoterapijski rad (istraživanje značenja simptoma, nesvjesnih konflikata i emocionalnih sadržaja koji se izražavaju kroz posturu).

FPT pristup dovodi do smanjenja bola, ali i do reorganizacije psihofizičkog doživljaja tijela, čime se vraća osjećaj sigurnosti i stabilnosti (Pavles, 2020; Geuter, 2015).

Lordoza, sama po sebi, nije patološko stanje. Međutim, kada postane dio rigidnog posturalnog obrasca, često je odraz dugotrajne emocionalne napetosti i autonomne disregulacije. Psihosomatski pristup ne traži uzrok u kičmi, već u odnosu između tijela i emocija. Kroz integrirani rad na disanju, percepciji tijela i emocionalnom izrazu moguće je smanjiti mišićnu napetost, ispraviti posturalni disbalans i omogućiti tijelu da se vrati u prirodnu ravnotežu – i fiziološki i psihički.

Reference

• Egle, U. T., Zentgraf, B., & Hoffmann, S. O. (2016). Psychosomatische Schmerztherapie. Stuttgart: Schattauer.

• Engel, G. L. (1977). The need for a new medical model: A challenge for biomedicine. Science, 196(4286), 129–136.

• Fritzsche, K., & Wirsching, M. (2019). Psychosomatische Medizin und Psychotherapie. Berlin: Springer.

• Geuter, U. (2015). Körperpsychotherapie: Grundriss einer Theorie für die klinische Praxis. Berlin: Springer.

• Lausberg, H. (2015). Der Körper in der Psychotherapie. Heidelberg: Springer.

• Pavles, Z. (2020). Psychosomatik in der Physiotherapie: Ein integratives Bewegungskonzept. München: Elsevier.

• Reich, W. (1972). Character Analysis (3rd ed.). New York: Farrar, Straus and Giroux. (Original work published 1949)