Krivnja koja ne može biti mentalizirana uvijek pronalazi put kroz tijelo, pretvarajući se u napetost, bol ili poremećenu tjelesnu regulaciju. U fiziopsihoterapiji (FPT) takvi simptomi predstavljaju somatski izraz nesvjesnih konflikata između impulsa i zabrane, posebno kada progoniteljski superego nameće potrebu za patnjom. Kroz integraciju tjelesnog rada i psihodinamskog procesa, FPT omogućava transformaciju tjelesnih simptoma iz kazne u razumljivu emocionalnu poruku.
U savremenoj psihodinamskoj i psihosomatskoj praksi sve je očitije da tijelo nije sekundarni dodatak psihi, nego manifestacija jedinstvenog psihosomatskog organizma, u kojem je psihičko uvijek utjelovljeno, a tjelesno uvijek prožeto psihičkim. To je mjesto na kojem se upisuju ranija iskustva, nose afekti koji nisu mogli biti mentalizirani i odvija unutrašnji dijalog između ego-struktura i unutrašnjih objekata. U fiziopsihoterapiji, u kojoj se intrapsihički procesi paralelno prate kroz manuelni rad, pokret, disanje i verbalnu, ali i neverbalnu obradu, tijelo se doživljava kao aktivni svjedok emocionalnog života klijenta, te kao glavni prostor u kojem se nesvjesni konflikt može manifestirati, transformirati i razriješiti. Među afektima koji najčešće pronalaze svoj izraz u somi (tijelu) nalazi se krivnja. Krivnja može biti zdrava i adaptivna, ali kada je povezana s krutim, progoniteljskim superegom, kada je ukorijenjena u ranim odnosnim iskustvima ili povezana s fantazijom moralne prijetnje, postaje afektom koji ego ne može mentalno izdržati. U takvim okolnostima krivnja prelazi iz mentalnog prostora u tjelesni; ona postaje somatski imperativ. Upravo ono što Donald L. Carveth opisuje kao unutrašnju kaznu (eng. self-punishment) vidljivo je u praksi fiziopsihoterapije: Tijelo, naime, preuzima funkciju izvršenja moralne presude jer ego ne može podnijeti intenzitet konflikta između impulsa i zabrane. Prema Carvethu, somatski simptom u tom slučaju predstavlja kompromisnu formaciju, odn. način da se zadovolji zahtjev superega za patnjom, a da se pritom izbjegne potpuna psihička dekompenzacija.
U svom radu susrećem se svakodnevno s tim: vrtoglavice koje nemaju neurološku osnovu, probadanja između lopatica koja se javljaju u emocionalnim sukobima, osjećaj “struje” niz vrat i torakalnu kralježnicu, otežano disanje koje se javlja nakon interpersonalnog konflikta, knedla u grlu u trenucima emocionalne inhibicije, lumbalna bol koja se širi niz noge kada se javi tema separacije, sakroilijakalna ukočenost koja raste proporcionalno emocionalnom konfliktu, te osjećaji žara, ukočenosti i trzanja u mišićima koji se pojavljuju pod pritiskom potisnutih afekata. Ovi simptomi nisu slučajne senzacije, nego psihodinamski organizirani obrasci tjelesnog odgovora.
Razvoj superega i temelj za somatizaciju krivnje
Da bismo razumjeli krivnju u tijelu, moramo se vratiti na njen razvoj. Superego se oblikuje kroz internalizaciju roditeljskih zabrana, normi i moralnih očekivanja. Kada roditelj tolerira afekt, omogućuje djetetu da pogriješi, popravi grešku i osjeti da ostaje voljeno, superego se formira kao savjest, odn. kao fleksibilna, realistična i integrirana struktura. Međutim, kada je roditelj sklon kažnjavanju, kada je nepredvidljiv, emocionalno nedostupan, hladan ili pretjerano moralizirajući, dijete ne internalizira savjest, nego progoniteljski superego. Taj unutrašnji objekt može biti prijeteći, okrutan i nepopustljiv. Klijenti s takvim iskustvom često nose nesvjesno uvjerenje da je ljutnja opasna, da je autonomija prijetnja, da je potreba teret i da se želja mora platiti kaznom. Nesvjesna dječija logika preživljava u odraslom tijelu: Ako ne mogu biti dobar na način na koji superego zahtijeva, onda moram patiti.
KRIVNJA → KAZNA → SOMATSKI SIMPTOM
To je osnovni psihodinamski lanac koji vidimo u kliničkoj praksi.
Paranoidna i depresivna krivnja: dvije somatske topografije
Prema Melanie Klein, paranoidno-shizoidna i depresivna pozicija stvaraju različite vrste krivnje, a obje se somatiziraju. Paranoidna se krivnja javlja kada čovjek nesvjesno vjeruje da su njegovi impulsi destruktivni i da prijete objektu. Tijelo reagira odbrambeno, stegnuto, u iščekivanju. Ovo se u FPT-u vidi u simptomima poput naglih vrtoglavica, osjećaja “struje” u vratnoj kralježnici, probadanja između lopatica, te otežanog disanja i ubrzanog pulsa. Ovo su tijela koja žive u moralnoj pripravnosti, kao da ih potisnuti impuls može, da tako kažemo, razotkriti Depresivna krivnja javlja se kada čovjek vjeruje da je povrijedio voljeni objekt, da ga je razočarao ili opteretio. Ova krivnja stvara somatsku težinu, usporenost i emocionalnu utučenost. Odražava se u sakroilijakalnoj boli koja onemogućuje korak naprijed, u osjećaju žara u torakalnoj kralježnici, u općoj ukočenosti, u senzacijama blokiranog tijela i u hroničnoj iscrpljenosti koja se (još uvijek) ne može medicinski objasniti. U FPT-u se ova razlika da primijetiti: Paranoidna krivnja zateže muskulaturu kao priprema za odbranu, dok depresivna krivnja opterećuje muskulaturu kao da tijelo nosi tuđi teret.
Krivnja, potisnuti afekti i tjelesna simbolizacija
Tijelo simbolizira ono što psiha ne može držati u mislima. Kada osoba ne može izraziti ljutnju prema, recimo, partneru, roditelju ili autoritetu, tijelo preuzima impuls i pretvara ga u kontrakciju. Cervikalna muskulatura se ukruti, trapezijus podigne, rameni obruč postane neprohodan. Kada osoba potiskuje agresiju, interskapularni mišići reagiraju probadanjem. Kada se potiskuje žalost, dijafragma radi u krutom obrascu, a disanje postaje površno. Kada je seksualni impuls zasićen krivnjom, zdjelica postaje imobilizirana. Ovi obrasci nisu biomehaničke slučajnosti. Oni su simbolički ekvivalenti afekata. Tijelo stvara tjelesnu “riječ”, kada mentalnu riječ ne možemo izgovoriti. Mnogi moji klijenti opisivali su simptome koji se pojavljuju upravo onda kada se potisnuti afekti približe svjesnosti, naprimjer, vrtoglavice koje nastaju kada se klijent približi konfliktnoj temi; osjećaj knedle u grlu kada pokušava reći nešto važno; lumbalna bol koja se širi niz noge kada se javlja tema odlaska, separacije ili granica; osjećaj žara u gornjem dijelu leđa u trenucima potisnute ljutnje.
Somatska kazna i moralni mazohizam
Kod mnogih klijenata koji se bore s difuznom krivnjom javlja se moralni mazohizam, odn. uvjerenje da je patnja neophodna za moralnu vrijednost. Takvi klijenti nesvjesno sabotiraju vlastito tijelo: preopterećuju ga, zanemaruju njegove potrebe, ponavljaju obrasce koji dovode do povrjeda, ulaze u iscrpljujuće odnose. Bol postaje nesvjesna valuta moralnog iskupljenja. Tijelo postaje alternativni prostor u kojem se održava unutrašnji moralni poredak. Ovi klijenti često kažu: “Tako sam navikao.”. Ili: “Tako je uvijek bilo.”. Međutim, njihovo tijelo govori drukčije. Ono je preopterećeno, rigidno, prenapeto. Bol u lumbalnom segmentu, sakroilijakalna disfunkcija, kronična ukočenost torakalne kralježnice i dr. možemo posmatrati kao oblik ritualizirane tjelesne kazne.
Dinamika privrženosti i somatski obrasci krivnje
Razvojni obrasci privrženosti, kako ih je utemeljio John Bowlby u svojoj teoriji privrženosti (eng. attachment theory), vrlo su važni za razumijevanje somatskih reakcija u FPT-u. Osobe koje su odrasle u kontekstu anksiozne privrženosti često somatiziraju krivnju kroz strah od gubitka odnosa. Otežano disanje, „knedla u grlu“ i osjećaj „težine u prsima“ česti su kod klijenata koji nose uvjerenje da bi njihova autentična ekspresija mogla ugroziti vezu ili izazvati odbacivanje. Osobe s izbjegavajućom privrženošću krivnju češće organiziraju kroz somatsku distancu, ukočenost i rigidnost muskulature. Karakteristični su simptomi poput probadanja u području lopatica, napetosti u vratu, zategnute dijafragme i generalizirane ukočenosti tijela, koji odražavaju potrebu da se emocionalna bliskost drži na tjelesnoj distanci Dezorganizirana privrženost (eng. disorganised attachment) najčešće dovodi do naglih, nepredvidljivih somatskih reakcija koje nalikuju panici ili privremenom kolapsu regulacije: vrtoglavice, osjećaj nestvarnosti, iznenadan gubitak snage u nogama, nemir u trbuhu te valovi žara duž kralježnice. To su tijela koja istovremeno nose strah od napuštanja i strah od bliskosti, a krivnja se javlja kao dodatni regulator ovog unutrašnjeg konflikta.
Neurofiziologija krivnje: polivagalna integracija
Odnos krivnje i autonomnog živčanog sustava duboko je ukorijenjen. U skladu s polivagalnom teorijom Stephena Porgesa, kada krivnja aktivira superego i stvori osjećaj prijetnje, tijelo ulazi u simpatičku hiperaktivaciju. To dovodi do simptoma poput ubrzanog pulsa, napetosti, hiperventilacije, osjećaja nedostatka zraka i probadanja u torakalnom dijelu. Kada je krivnja depresivno obilježena, aktivira se dorsalna vagalna inhibicija: umor, težina, tromost mišića, osjećaj slabosti u nogama, vrtoglavice koje nalikuju pretkolapsu. FPT koristi polivagalne principe da bi klijenta nježno vraćao u ventralni vagalni angažman, tj. stanje u kojem se afekt može nositi bez somatske destabilizacije. Kada je tijelo regulirano, krivnja može biti mentalizirana. Carvethova ideja da krivnja pod pritiskom progoniteljskog superega postaje unutrašnja kazna možemo reći da se dobro uklapa u Porgesov polivagalni model, prema kojem takva moralna prijetnja automatski aktivira autonomni živčani sustav i preusmjerava konflikt iz psihe u tijelo.
Integrativna uloga fiziopsihoterapije
FPT omogućava da u sigurnom okruženju osjetimo ono što je nekada bilo opasno. Fizipsihoterapijske tehnike povezuju afekt i somu, stvarajući nove neuralne putanje i emocionalne uvide. U tom procesu učimo da se krivnja može izraziti bez somatskog kolapsa; da ljutnja ne uništava odnose; da autonomija nije moralni prekršaj; da tijelo ne mora plaćati cijenu emocionalnog konflikta. I ono najvažnije, učimo razlikovati savjest od superega. Kada superego izgubi monopol nad somom, tijelo prestaje biti instrument kazne. Napetost popušta. Disanje se produbljuje. Fascija se počinje kretati. Simptomi se smanjuju. A ono što je nekad bilo moralni imperativ pretvara se u emocionalni uvid.
