Zamislite osobu s hroničnom boli u donjim leđima. Medicinski nalazi su uredni. Terapije pomažu kratkoročno; međutim, bol se vraća. Iza te boli često stoji preuzimanje previše odgovornosti, stalna briga o drugim ljudima ili situacijama, nemogućnost delegiranja obaveza i trajna unutrašnja napetost. Leđa doslovno nose teret.
Drugi primjer je bol ili stezanje u prsima. Srce je zdravo, ali osjećaj pritiska je prisutan. Iza njega se nerijetko krije anticipacijski strah, odn. stalno iščekivanje da će se nešto loše dogoditi, unutrašnja pripravnost, hipervigilancija.
Kod nekih ljudi javlja se smanjen libido bez dokazanog hormonskog ili organski objašnjivog uzroka. Kada istražimo širi kontekst, iza toga se često krije potreba za kontrolom, perfekcionizam, visoki unutrašnji zahtjevi i nemogućnost prepuštanja.
Probavne smetnje gotovo su klasičan primjer tijela koje reagira na dugotrajan stres. Crijeva postaju osjetljiva, napeta, reaktivna; kao da pokušavaju probaviti ono što osoba emocionalno ne može. Često na terapiji ti klijenti i kažu “Ne mogu svariti ovo što mi se događa!”.
U svim ovim situacijama ljudi uglavnom pokušavaju ukloniti simptom. Analgetici za leđa. Kardiološke kontrole za prsa. Suplementi, inače vrlo štetni, za libido. Dijete i lijekovi za probavu. I to je razumljivo. Simptom boli, smeta, ograničava svakodnevicu. Međutim, pitanje koje se rijetko postavlja je zašto se tako često zadržavamo na simptomu, čak i kada naslutimo da je on posljedica dubljeg uzroka.
Na prvi pogled moglo bi se reći da je riječ o izbjegavanju. Ali stvarnost je daleko složenija. Ljudi ne biraju simptom zato što ne žele promjenu. Biraju ga zato što njihova psiha procjenjuje da je to sigurnije. Naš mozak nije usmjeren prema istini nego prema stabilnosti. Njegova primarna zadaća nije samospoznaja nego regulacija prijetnje. Kada se pojavi simptom, npr. bol, napetost, smanjenje seksualne želje, probavne smetnje, on vrlo često predstavlja način održavanja unutrašnje ravnoteže. Ne idealan, ali poznat način. Suočavanje s uzrokom, s druge strane, često znači otvaranje vrata emocijama koje su dugo bile potiskivane: strahu od neuspjeha, osjećaju nedovoljnosti, bijesu, krivnji, bespomoćnosti itd. To znači destabilizaciju unutrašnjeg sistema koji je možda godinama funkcionirao na određeni način. Naš organizam bira manje rizičnu opciju, a to je preferencija simptoma kao regulatornog ventila.
U savremenoj neuroznanosti emocije se razumiju kao konstruirani regulatorni procesi. Mozak stalno predviđa i prilagođava se kako bi održao energetsku i emocionalnu ravnotežu. Ako je tokom života naučio da su određene emocije opasne, preintenzivne ili neprihvatljive, razvit će alternativne načine regulacije, a to je tjelesni simptom. Tijelo u tom slučaju preuzima ono što psiha ne može podnijeti.
Bol u leđima postaje način da “nosimo” teret bez svjesnog priznanja da je teret prevelik. Stezanje u prsima održava pripravnost bez otvorenog suočavanja sa strahom. Smanjen libido može biti regulatorni mehanizam kojim organizam smanjuje potrebu za prepuštanjem u životu koji je rigidno kontroliran. Probavne smetnje mogu signalizirati da je stres kontinuiran, ali emocionalno neizražen.
To ne možemo nazvati kvarom sistema. To je, zapravo, adaptacija.
Simptom ima funkciju. On može štititi od konflikta, od agresije prema bliskim osobama, od suočavanja s vlastitim granicama ili od osjećaja krivice. U nekim slučajevima simptom postaje oblik samokažnjavanja kada su unutrašnji zahtjevi pretjerano strogi. U tom smislu simptom je čuvar unutrašnje kohezije, a ne neprijatelj. Zato samo to da osvijestimo uzrok rijetko dovodi do promjene. Osoba može znati da je bol povezana s preuzimanjem odgovornosti, ali ako nema kapacitet postaviti granicu bez osjećaja krivice, simptom će se vratiti. Može znati da je libido smanjen zbog kontrole, ali ako ne može tolerirati ranjivost, tijelo će nastaviti regulirati kroz povlačenje.
Regulacija prethodi promjeni.
Tijelo u tom procesu ima presudnu ulogu. Dugotrajna emocionalna napetost stabilizira se u obrascima disanja, držanja, mišićnog tonusa i fascijalne organizacije. Organizam doslovno oblikuje odbranu u tkivu. Uklanjanje simptoma bez promjene tog regulatornog obrasca često dovodi do recidiva ili do pojave novog simptoma na drugom mjestu. Kada osoba iznova poseže za simptomatskim rješenjem (neka nova tableta), zapravo traži trenutno smanjenje prijetnje. Živčani sistem dobija signal olakšanja i učvršćuje obrazac. Tako nastaje začarani krug.
U radu s psihosomatskim poteškoćama zato je važno ne ići nasilno prema uzroku, ali ni ostati samo na simptomu. Potreban je most između ta dva nivoa.
U okviru fiziopsihoterapije polazimo od ideje jedinstvenog psihosomatskog organizma. Simptom posmatramo kao regulatorni odgovor koji je u određenom životnom kontekstu imao smisla. Pa gotovo da možemo reći da mu trebamo biti zahvalni. Rad započinje na tjelesnom nivou, i to kroz disanje, rad na napetosti, regulaciju tonusa, svjesnost senzacija i dr., jer je tijelo najdirektniji put prema autonomnom živčanom sustavu. Tek kada povećamo toleranciju pobuđenja i vratimo osjećaj sigurnosti u tijelo, stvorit će se prostor za dublju emocionalnu integraciju. Simptom postepeno gubi svoju funkciju jer organizam više ne treba isti nivo odbrane.
Ljudi, dakle, ne rade samo na simptomu zato što ne žele promjenu. Ostaju na ublažavanju simptoma zato što još nemaju dovoljno sigurnosti da podnesu ono što stoji iza njega. I to je uredu, sve dok ne osjete da su spremni suočiti se s uzrokom. Terapijski zadatak nije prisiliti suočavanje, nego proširiti kapacitet za regulaciju.
Onog trenutka kada sigurnost postane unutrašnja, uzrok više nije prijetnja. A organizam neće više imati potrebu za simptomom.
