Nedavno su moji kolege coachevi dr. Maja Rüger i Ivica Stojanović održali webinar o temi „Svesno uživanje u životu – vodič za zreli hedonizam“, u kojem su me podsjetili na to kako je filozof Epikur smatrao da je istinska sreća u jednostavnosti, odsustvu bola i emocionalne uznemirenosti, a to je nazvao ataraksijom.
I ostalo mi je to da se vrti u glavi.
Šta ako je tišina ono što zapravo tražimo?
Ne tišina bez osjećaja, nego ona unutrašnja ravnoteža iz koje sve ima svoje mjesto.
U svijetu u kojem se sve ubrzava, gdje tvoj telefon vrišti od notifikacija, gdje se od tebe traži da znaš, osjećaš, radiš i reagiraš, ima li uopće prostora za tišinu? I možeš li je pronaći, a da ne pobjegneš?
Šta je zapravo ataraksija?
Riječ dolazi iz starogrčkog jezika (ataraxia) i označava stanje neuznemirenosti, tj. psihološke i duhovne ravnoteže u kojoj si prisutan/na, a tvoje unutrašnje stanje ostaje stabilno i jasno, bez obzira na vanjsku buku. Epikur je vjerovao da istinsko zadovoljstvo ne dolazi iz preobilja i senzacija, nego iz mirnog uma i oslobođenosti od bola i straha. Njegov cilj nije bio asketizam, već umjerenost i emocionalna sloboda.
I nije bio jedini. Stoici su govorili da se smirenost postiže kada naučiš razlikovati šta možeš kontrolirati, a šta ne. Skeptici su tvrdili da mir dolazi kad se oslobodiš potrebe da uvijek budeš u pravu.
I svi su se slagali u jednoj stvari: Unutrašnji mir nije luksuz; on je rezultat duboke discipline. Danas to zovemo emocionalnom regulacijom.
Ili otpornost. Ili prisutnost. Ali sve to zapravo znači isto: unutrašnja tišina u svijetu koji vrišti.
Ta tišina nije ravnodušnost. Nije emocionalna praznina. To je prostor u tebi koji ostaje netaknut čak i kada si tužan/na, zabrinut/na ili ljut/a. To je sposobnost da budeš u kontaktu sa sobom, a da ne da izgubiš tlo pod nogama.
Zvuči nedostižno?
Nije. Samo nije brzo.
I ne dolazi kroz još jedan zadatak, nego kroz usporavanje, slušanje i učenje da ne moraš sve osjetiti do kraja da bi znao/la da osjećaš.
Kako izgleda ataraksija u svakodnevnom životu?
– Kad znaš da si uzrujan/na, ali ne reagiraš odmah.
– Kad shvatiš da tuđa ljutnja nije tvoj teret.
– Kad ne moraš svima objasniti, dokazati, braniti se.
– Kad možeš biti tu za druge, a da se pritom ne izgubiš.
– Kad znaš reći: “To sad ostavljam, nije moje.”
Ataraksija ne traži savršenstvo. Ona traži prisutnost.
U radu s klijentima često vidim koliko je teško ostati uz sebe kad sve u tijelu viče: Reagiraj! Brani se! Pobjegni! Ali baš u tom trenutku, ako uspiješ samo zastati – bez bježanja i bez borbe – napravio/la si ogroman korak.
Ne radi se o tome da ne osjećaš. Osjećaš. Sve. Samo što više nisi plijen tih osjećaja.
To ne znači da potiskuješ. Nego da znaš da ti nisi tvoj bijes. Niti tvoj strah. Niti tvoja potreba da se dokažeš. Ti si više od toga.
I kad to prepoznaš, počinje se u tebi rađati tišina.
Ataraksija kao prostor povratka sebi
Zamisli ataraksiju kao tihi prostor unutar tebe. Kao mjesto kojem se uvijek možeš vratiti.
Ne moraš živjeti u tišini da bi je nosio/la u sebi.
U radu s klijentima vidim kako ljudi vremenom stvaraju taj unutrašnji prostor: u pauzama između disanja, u sekundi prije reakcije, u načinu na koji se osvrnu na svoj dan i kažu:
“Nisam se izgubio/la. Ostao/la sam uz sebe.”
To je ataraksija.
Vježba: Tišina između dva daha
Sljedeći put kada osjetiš da si uznemiren/a, da te nešto izvlači iz sebe, probaj ovo:
Zaustavi se na trenutak.
Udahni duboko.
Dok izdišeš, zamisli da ispuštaš sve što ne moraš nositi.
Primijeti šta je ostalo.
I reci sebi: “Ovdje sam. I to je dovoljno.”
Ataraksija nije stanje koje se jednom osvoji. To je vještina povratka. Povratka sebi; tiho, bez drame, bez buke.
I ako ti danas djeluje daleko, znaj: već samim tim što je tražiš, već si joj bliže.
OZNAKA: B25012-12
